Ћути, престани – проналазак сигурне луке у дому Господњем

Ћути, престани
старешина Алан Т. Филипс
старешина Алан Т. Филипс Обласна Седамдесеторица

У време када је са сестром и братом  живела у Чикагу, Мери Ен Бејкер је изгубила оба родитеља због туберкулозе. Када јој је брат оболео од исте страшне болести, организовала му је путовање у топлије крајеве, у јужни део Сједињених Америчких Држава. На жалост, за неколико недеља његово здравље се погоршало и преминуо је. Мери Ен и њена сестра биле су сломљене. Нису могле да плате преузимање тела свог брата, нити да финансирају његово допремање до Чикага ради сахране. Оно што је Мери Ен искусила било је један од најмрачнијих и најизазовнијих догађаја у њеном животу. Написала је: „Рекла сам у свом срцу да Бог не мари за мене нити за моје ближње.”[1] За њу је то било више него што је могла поднети.

Svi smo iskusili oluje u svojem životu. Trenutke oplakivanja, gubitka, straha, bolesti, financijskih pritisaka, nesigurnosti i nemira u svim svojim oblicima. Ove su oluje izazovne i mogu nas iskušati do same srži. Poput učenika na Galilejskom moru, mogu postojat trenuci kada se osjećamo kao da ćemo se prevrnuti ili potonuti pa vapimo: »Učitelju, tebe se ništa ne tiče što mi ginemo?«.[2]

Tijekom te olujne noći na Galilejskom moru [Spasitelj] se »probudi i zaprijeti vjetru i reče moru: ‘Utišaj se! Umukni!’ Vjetar prestade i nastade velika tišina.«[3] Za Mary Ann Baker, tijekom njezinog najmračnijeg trenutka oplakivanja i gubitka, Spasitelj je utišao oluju u njezinom srcu i »doveo do spokoja dublje vjere i savršenijeg povjerenja«.[4] S ovim novoobnovljenim mirom i tišinom, napisala je riječi dragocjene pjesme: »Gospode, bjesni oluja«.[5]

Ako nam prijeti bijes zloduha,

oluje i ljudi il’ još nečega;

A nebo, zemlja i vode sve

slušaju njegov glas.

Imamo brižnog Oca na Nebu koji razumije da tijekom oluja našeg života trebamo utočište ili sigurnu luku kamo možemo uteći – mjesto na kojem smo zaštićeni i sigurni.

Hram može služiti kao važna sigurna luka u našem životu. Svakodnevni život donosi sa sobom izazove, nesigurnost, proturječne glasove i nemir. U domu Gospodnjem pronalazimo odgovore, snagu i mir koje je Gospodin obećao. Podsjeća nas se da nismo sami. Podsjeća nas se da nas Bog voli, još uvijek nas vodi i pruža način na koji se možemo vratiti i imati mir.

Nebeski Otac vas poznaje. On vas voli. On razumije vaše potrebe i izazove. Odlaskom u hram i sudjelovanjem u svetim uredbama pronalazimo jasnoću koja nam je potrebna kako bismo kormilarili kroz nesigurnosti i razne oluje s kojima se suočavamo u životu.

Starješina Boyd K. Packer je podučio: »Postoji nešto pročišćujuće i razjašnjavajuće u duhovnom ozračju hrama. Ponekad su naši umovi tako opterećeni problemima, i postoji toliko mnogo toga što zahtijeva našu pozornost odjednom, da jednostavno ne možemo jasno razmišljati ni vidjeti. Čini se kako se u hramu prašina ometanja sliježe, a sumaglica i tama se podižu i mi možemo ‘vidjeti’ ono što prije nismo mogli i pronaći put kroz naše nevolje koji prethodno nismo primijetili.«[6] Iz pjesme Čvrst temelj:

»Ne boj se, ne kloni, ja s tobom sam vijek,

tvoj Bog sam ja, ravnat ću žića ti tijek,

i krijepit, pomagat i propast ne dat.«[7]

Koje god bile oluje, koji god zlodusi ili ljudi, ili što god vas mučilo, nema razloga za strah. Naš brižni Otac na Nebu omogućio nam je sigurnu luku. U hramu, on će vas blagosloviti. U hramu, on će vas osnažiti i zaštititi. U hramu ćete potpunije razumjeti riječi: »Utišaj se! Umukni!«.

 


[1] Ernest K. Emurian, Living Stories of Famous Hymns, Boston: W. A Widdle Co., 1955., str. 83–85.

[2] Marko 4:38

[3] Marko 4:39

[4] Karen Lynn Davidson, Our Latter-Day Hymns: The Stories and the Messages, Salt Lake City: Deseret Book, 1988.

[5] Pjesma br. 54, Gospode, bjesni oluja. Tekst: Mary Ann Baker, oko 1874. Glazba: H. R. Palmer, 1834.–1907.

[6] »Priprema za ulazak u sveti hram«, prilagođeno iz knjižice Sveti hram, Boyd K. Packer (dostupno na lds.org)

[7] Pjesma br. 85, Čvrst temelj. Tekst: pripisano Robertu Keenu, oko 1787. Uvršteno u prvu pjesmaricu SPD-a 1835. Glazba: pripisano J. Ellisu, oko 1889.